Posjet i uspon na Vlašić – HPD VUČEDOL

Znate li legendu o nastanku imena Vlašić. Ono kad je Sunčeva i Mjesečeva majka poslala u svijet sedmoricu braće da donesu nazad sreću i ljepotu. Šestorica njih se vratili, a sedmi trajno izgubio. Konačno jednog dana Mjesec ga pronađe na preljepoj planini u koju se pretvorio….. Ima nešto u toj priči jer ovo je brdo kojem se rado vraćam već 20 godina unazad. Tu me “Jaro La Kosta” učio voziti ratrak (samo ga od puno “Sarajevskog” nismo mogli pronaći, ne Jaru nego njegov ratrak). Tu smo po ledenoj kiši skijali samo mi i Dada iz Broda, e to je bilo upoznavanje, na vrhu Markovca nas 5. Na jaknama 2 cm leda, a od kiše niš’ se ne vidi….kaže Dada oćete malo “baksuze” da se ugrijete…i tako se “rodi” još jedno prijateljstvo slavonaca na Vlašiću. Nevjerojatan je taj Vlašić. Tu sam nakon bosanskog lonca i pite ispod saća jeo brudet od morske ribe ….. i to kakav…..i danas ga pamtim, a spravljen je na vrhu planine. Bila je to jedna od onih fešta gdje se ravno od stola ujutro najbolje uputiti na uspon. Tako je i bilo. Umjesto u krevet otišli smo ponovo na Paljenik i uživali u buđenju novog dana. Uživali smo u prizorima koji su mi i danas u glavi. Ljepotu doživljaja htio sam podjeliti, pa smo posjet ponovili i ove godine nadajući se da će biti barem upola dobro kao lane. Na ulazu dočekao nas je domaćin Marko, pastir Ante (rumenih obraza, al od Sunca) i slučajno Jelkin rođak iz Dolca kraj Travnika, ma ubosni su svi svima rod, nemo’š nigdje doć, a da ti bar neko nije “sin od strica”. Trideset godina Ante čuva ovce na Galici, al nema mu veće sreće nego kad vidi kako su se na kraju dana zaoblile na ispaši i kad se tako site “kaže on nakostriješe….. ma oma može tri pive popiti”. Kažu da ti u životu puno treba, ma jok. Dovoljno je povremeno doći na Galicu, pružit ruku Marku i Anti, popiti domaću kavu s pogledom, a da harmonikaše Peru, Ivana i ostale i ne spominjem….
Naš domaćin pokazao je svu ljubaznost Vlašića zbog koje se ovamo vraćam već 20 godina. Sjeo je, predstavio planinu onima koji ju nisu doživjeli, pričao bosanske šale i ponovo postigao da se osjećamo kao kod kuće. Al nismo ni mi ludi, Boro je pustio glas “Nek se ori, ori lašvanska dolina”, ja sam zaplesao sa Kristinom i eto očas 3 ujutro. Iako smo Antu nagovarali da sutra za večeru probamo jedno janje iz njegovog stada, na kraju smo shvatili da možemo dobiti samo ovcu jer janjaca, trenutno, u stadu nema (tek se prave). Kako završit ovakovu noć nego poklonom. HPD Vučedol poklonio je PD-u Paklarske stijene svoju zastavu koja će odsad visiti na zidu doma, ne kao uspomena da smo bili tu, nego kao podsjetnik svima da nas u životu uvijek veže glazba, veselje i toplina domaćina. Bliži se 4 ujutro, idemo spavati veseli što smo ponovo postigli nešto vlastitim naporom. Tada je to najljepše, al ujutro će (majke mi) biti teško ustati i hodati. Nekako prije neg što sam zaspo, sjetih se…..Ante će povest ovce u 8, valjda one znaju kud idu….mi samo trebamo biti spremni u 8 i 5 i lagano za njima, vjerojatno je to taj smjer….

Ujutro Boto priča vic ispred doma, ženske se već klebare na njegove fore, ali iskreno, s obzirom na godine, legenda je Galice jer ima prekrasan duh (ma šalim se……on se bavi glumom). Bacam pogled kroz prozor na poznatu mi stazu. Ono što volim to i vidim. Dan se budi, pašnjaci su prekriveni Suncem, a prizor je savršen. Promatram ekipu ispred doma, i njihovi pogledi su uprti prema pašnjacima, dobar je to znak. Iako kasnimo u polasku 15 minuta, to je namjerno zbog doživljaja. Tura je opuštena i lagana, nema forsiranja. Polako se penjemo preko polusuhe trave do doma Devečani. Ime je dobio po devet jezera koji se nalaze u zoni 1760 metara. Na terasi ispred, sjedi domar s nekim planinarom. Odmah mi je u oko zapao vlašički sir i kava koju polako čeife. Nakon pozdrava i prvih šala, njihov čeif postao je naš. Jusuf nam je spremio kavu i narezao sira……pa sunce i drvene klupe……pa mir i tišina…..pa zamislite si trenutak. Mic po mic i eto nas na vrhu. Gledamo Biokovo, Šator, Vranicu i ostale okolne planine. Baš je teško sve ovo ne voljeti. Silazak niz brdo, te odlazak do vidikovca i paljenje svijeće na spomen obilježju pretvorili su turu u dobrih, al opuštenih 20 kilometara. Kako da vam opišem naredne sate u domu….počet ću od kraja….Boto se rasplako što odlazimo (lisac jedan, htio nas je još pelješiti, al mi smo sve to već nakon tri dana skužili, pa odlučili otić kući…). Teško je bilo smireno i polako pojesti bosanski lonac, kad se atmosfera u domu Erika Brandisa već užarila. Travničke legende, jednog od osnivača isusovačke gimnazije u Travniku. Između ostalog i botaničara po kojem je endemske vrsta ruže bez trna Roses Brandisi i dobila ime. Ima je ispred doma, pa sam si i ubro jednu, da imam kad je već tako rijetka (šala mala). No dobro, došao je Ivan sa svojom harmonikom, navrnula se disko žarulja i mislim da je zadnja suvisla stvar koju sam kao vodič ovoga izleta ugledao bila osmjeh na licima mojih planinara. Sjedoh do pastira Ante, a on još uvijek rumen u licu i veseo. Sad ga tek kužim….sve ovce su mu na broju i zadovoljne, pa tako i ja….odjednom mi se lice zarumenilo, a osmjeh pojavio….i moje ovčice su vesele i na broju. Vlašić je ponovo zasjao u punom sjaju. Čak smo se riješili i Snježe, koju smo upisali u PD “Paklarske stijene”, a zauzvrat u društvo dobili Jadranku. Iako je Mijo negodovao, ipak njegovi su ga nadglasali. Kratko je nešto žalio, a potom izvadi 20 maraka i narući onu Halidovu: „Ja bez tebe ne mogu da živim“. Joj, da možemo još i Botu dobiti…nije on baš nešto šesan, al je radnik…ufff, ma uzećemo ga mi drugi put, a dotad odmorimo jedni od drugih.

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10