Soba s pogledom…

Budim se, otvaram stražnja vrata kombija, zamotan u vreću za spavanje, a dva metra ispred mene more. Prizor koji uglavnom gledamo na reklamama prilikom kupovine oprema za boravak u prirodi. Uglavnom ne očekuješ takvu situaciju ali kad se ukaže onda uživaš u trenutku i okruženju. Palim malo kuhalo i u roku od 4 minute vraćam se u vreću, ali ovaj put sa šalicom prve jutarnje kave. Kad je bal, nek je tandrbal….prepuštam se prizoru i uživanju uz onaj fini miris kave….”soba s pogledom”. Ovaj put smo za planinarski pohod izabrali momačku turu. Saša i ja krenuli smo put Šugarske dulibe. Hodanjem, krivudanjem i usponima po manje uhodanim rutama dotakli smo se Saljevog kuka, Oblog kuka, Velikog Stolca i mnogih, davno napuštenih kamenih kuća po Južnom Velebitu…ukupno 10 sati iscrpljujećeg uspona i svega jedan poskok….Da li smo umorni, pa naravska stvar, ali svega sat vremena, bilo nam je dovoljno da poželimo još malo šalabazati okolo našeg skloništa. Jednostavno te, ti zeleni proplanci pomješani s bijelim kamenim glavicama i hrpom planinskog cvijeća, vuku van i k sebi. Radovali smo se tome, a još više onome što je slijedilo u Šugarskoj dulibi. Naime, plan je bio da se “dokopamo” tog skloništa i tamo provedemo cijeli naredni dan.

Prognoza je bila jak vjetar i kiša, a sklonište je moderno i novo, izvan svih očekivanih planinarskih standarda, pa smo poželjeli guštati duboko u unutrašnjosti Velebita, daleko od svih prometnica i bez žurbe ka nekom novom vrhu….Budim se naredno jutro, Saša je već založio vatru, a ispred mene prizor sličan onome iz kombija. Iz vreće za spavanje, kroz ogromnu staklenu stijenu, gledam ravno u netaknutu prirodu, veliku kišu i jak vjetar. Ponovo “…soba s pogledom….”. U dva dana, dva prekrasna, slična prizora koja možeš samo poželjeti. Naravno, miris prve jutarnje kave pored mene prizor samo dodatno upotpunjuje. Što se mene tiće ovaj izlet je već sad ispunio svoj plan i sva moja očekivanja, a čeka nas još i Jelova ruja, Debeli kuk, Tatekova koliba, Stapina i furtom sati hoda i novih kilometara jednog i jedinog Velebita. Budi se treći dan, kiša je stala što je dobro, al noćas me budilo zavijanje vuka….nije da me frka, al nije mi baš ni svejedno zarana krenuti u veliku i još uvijek mračnu šumu…..sva sreća zavijanje se čulo “uzvodno” a mi idemo “nizvodno”….al na tu stranu su medvjedi…uffff…pustit ću Sašu prvog da hoda, možda neće skužiti zašto.

Prognoza je bila točna, dok je jučer kiša lila kao iz kabla, danas se razvedrilo i bilo je sunčano, a to nam je pasalo za našu momačku kružnu turu hoda od nekih 12 sati. Nije da pretjerujemo, al Velebit je tako razveden i svoju pravu ljepotu pokazuje tek duboko u svojoj unutrašnjosti…. Napustili smo Šugarsku i podno Velikog Stolca krenuli put Panosa. Mokri od velike rose, al veseli jer za manje od tri sata stižemo u Jelovu ruju. Kažu da je to napuštena lugarska kućica, a zapravo je devastirana vojna porta. Lugarnica ili porta, nije ni bitno, ono što je tužno zapravo je spoznaja da danas nismo u stanju oplemeniti takav objekt.

No dobro, tugu zbog Jelove ruje brzo je zamijenio osjećaj gladi, koji smo “satrali” na Debelom kuku. Sjedili smo na vrhu, gledali more i otoke na jednu stranu i prekrasne vrhove i gustu zelenu šumu na drugu stranu….bio je to kraljevski ručak (možda ne po sadržaju, al po prizorima sigurno da…ha, ha). Dok tako sjedim pokušavam ugledati Šugarsku, al predaleko je, a ispred mene kao na dlanu Stapina, Kamena galerija, Veliko i Malo rujno, Bojin kuk….staza koju smo hodali prije par godina….uživam u sjećanjima koja mi nitko ne može oduzeti svjestan da mi je Velebit dao dio sebe, ali isto tako da sam i ja postao dio njega….
Nakon cjelodnevnog hodanja sjedim na molu i promatram zalazak sunca. Noge toćam u moru, sezona nije počela pa je sve nekako mirno i opuštajuće…..gledam i uživam u još jednoj “….sobi s pogledom…” , te shvaćam da čak i nakon punih 12 sati hoda uopće nisam umoran, mogao bi još hodati…..

S poštovanjem do narednog uspona, Igor Mihelić, HPD “VUČEDOL” Vukovar.

1 2 3 4 5 6